Što se događa u Muzeju kad se vrata zatvore?

Miša Hoffiller, supruga Viktora Hoffillera, koji je svojevremeno bio ravnatelj Arheološkog muzeja u Zagrebu tijekom prve polovice 20. stoljeća, napisala je povodom njegovog rođendana, 19. 11. 1947., prigodne stihove o tome što se sve događa u Muzeju kada nas nema...

 

"ŠTO SE DEŠAVA U MUZEJU KADA SE VRATA ZATVORE"

U zgradi vladaju tišina i mrak,
od pustih starina težak je zrak.
Pisarne su prazne, već nikoga ni,
Ni živa duša u kući ne spi.
Dvanaesta ura na tornju sad bije,
Kroz pospani grad taj zvuk se probije
Sablasno zaista ovi zvuci zvuče
Kad ura u mraku dvanaest put tuče.
Zadnji se zvuk čudno produži
Najednom negdje nešto zaruži.
Tu nešto šušti, tam nešto se miče
Najednom od zgora netko zaviče:
Hej Marsijo, tvoj lift još uvijek ne vozi!
Pračovjek iz Like grdo se grozi.
princeza Amneris ne može da hoda,
prokleta bila ta egipatska moda.
Poput stjenice skarabeji već plaze,
Oprezno se spuštaju prethistorijske vaze.
Slijepljene jesu od tisuću komada
Samo da na putu ni jedna ne strada!
Balzamirane mačke veselo skaču
da miševe love, prelete palaču.
U sisačkoj sobi sve sad se miče
Jedan bog drugome objesno viče:
Na sastanak ovdje meeting se zove,
Hajde da vidimo običaje nove!
Otmjena Rimljanka iz partera se penje,
Marsyas kod svakog koraka zastenje,
Teško on vuče prebitu nogu,
I stane senatoru na svečanu togu.
Apolon doleti kao bez glave,
I ovdje ne fali kod nijedne slave.
I tako je brzo puna dvorana,
Jer cijela palača na meeting je zvana.
Makar se društvo već dugo pozna,
Od svakog predmeta sve tu se dozna,
Ipak se svaki rezervirano drži,
Kao da jedan drugoga mrzi.
Kameni bogovi i njihove dame,
Arheoloških muzeja najljepše reklame,
Zauzet hoće najljepša mjesta,
Al' princeza Amneris jako je vješta,
I drži sebe za muzejski star
Jer povoje slavne dala je na dar.
Apolo misli: za nju se zagrijem
Prilika je lijepa, Carpe diem.
Posadi Egipćanku lijepo kraj sebe
I grli je nježno, da ona ne zebe.
Čovjek iz Prozora gleda i kune
Ličke ćudi u njemu se bune.
Za nosača po stubama dobar sam bio
A sada "Taljan" njoj drag i mio.
Legionari misle: eto ti zgode
da opet potučemo malo Japode
Što našeg Apolla kune i vrijeđa,
Dobit će mačem udarac u leđa.
Al junak od Prozora je čovjek od bronce
Baš ga je briga za sisačke lonce.
Vučedolska vaza po dvorani se kreće
Os zavisti često puknuti znade,
Jer grčka vaza prednost imade.
Njima se dala najljepša dvorana,
A grčka umjetnost svuda je znana.
Zaludu taj cijeli "Corpus vasorum"
Za široke mase nije on forum.
Al ipak pomalo sve se to smiri,
Muzejska disciplina sve jače se širi.
Na tijesne prostorije navikli već jesu,
Dobro da oltara gor ne donesu.
Sad jedan po jedan zlatnici dolaze
I svi se po dobi lijepo poslaže.
Tal srebro i bronca i razne medalje
Plakete, prstenja i tako dalje...
Jesmo li svi, kremenčić viče,
Kremen sad svečano meeting otvori.
"najstariji sam član iz kamenog doba,
Uskrsnuo ja sam iz domaćeg groba!
sad treba da biramo mi delegate,
Od svake grane jednog, da znate,.
Izabrat ćemo najbolje međ nama
I to će biti naša reklama."
Velika tišina, sve se ukoči,
Tko će kod izbora sada sve proći,?
Svaki bi sebe birao da može,
A za drugoga misli, ne daj mu Bože!
Nitko neće da usta otvori
Na koncu kremen listu pokaže
I pita publiku, da li se slaže?
Na oko izgleda svima je pravo
A svakom nebiranom u duši je žao!
Najednom svi počnu da brzo govore
Nove odbornike hoće da obore.
Al kremen je kremen, domaći je sin
Pozna svoje ljude i zabija im klin!
Odbor će vodit vaše agende,
O pazit ispravne da budu legende.
Rasčistit će uvijek svak nutarnji spor,
Organizirat će odmah pjevački zbor.
da krivicu nikome učinio ne bi
Predavat će svaki samo o sebi.
Dužnost je svakoga da istinu kaže,
makar s inventarom slabo se slaže.
Neka ti kustosi od sada se kane,
Da o nama pišu cijele romane.
Mi najbolje o sebi točno sve znamo,
Za njihove fantazije ništa ne damo.
Čuvat ćemo čvrsto sve naše tajne,
Od sitnog kremenčića, do zlatne kolane!