POJMOVNIK EGIPTOLOGIJE

Neki pojmovi neprestance se koriste u svakoj temi povezanoj s Egiptom. Pri tome treba voditi računa o tome da mnogi ljudi ne znaju o čemu se točno radi. Evo nekih najvažnijih naziva u egiptologiji.

Egipćani
Smatra se da su Egipćani bili pretežno semitskog podrijetla, iako su postojali utjecaji i s juga i sa sjevera - dakle arijski i afrički. Kako pokazuju sami prikazi boja njihove kože je mogla znatno varirati. Zanimljivo je da su neka istraživanja pokazala da su u nekim slučajevima mogli biti i plavokosi i imati plave oči. Dio populacije bili su i Nubijci koji su tamnoputi i u prosjeku prilično visoki rastom. U svakom slučaju Egipćani koji su živjeli u faraonsko doba više ne postoje, ali njihovi geni svakako imaju utjecaj na arapsku populaciju koja je tamo doselila u 7. stoljeću.
Stela

Pogrebna stela Kaija i njegove žene (Srednje kraljevstvo 2055 - 1650. pr. Kr.)
su vrsta spomenika od kamena (ili rjeđe drveta) u obliku ploče, zaobljene u vrhu, na koju su urezani neki sadržaji. Većina stela su pogrebne, pa ih možemo usporediti s nadgrobnim spomenicima u našoj kulturi. Razlika je u tome što su se postavljale u grobnice, budući da je svaka grobnica imala posebnu prostoriju u kojoj se održavala veža s dušom pokojnika. Većina takvih stela prikazuje umrle osobe kojima su posvećene, kako stoje pred žrtvenim stolovima prepunim darova koje su primili od svojih rođaka i djece. U nekim razdobljima prikazivale su se gozbe na kojima umrli sudjeluju zajedno sa živima. Ponekad su dedekati (oni kojima je stala posvećena), posebno ako je riječ o svećenicima, prikazani kako se mole pred nekim božanstvom. Najčešće stoje pred Ozirisom, gospodarom drugog svijeta. Takve spomenike nazivamo votivnim stelama. Uz ove postoje i komemorativne stele koje su faraoni postavljali kako bi obilježili svoja značajna djela, primjerice pobjedu u ratu ili jubilej svoje vladavine.
Ušabti
(od egipatski ušeb - slušati, pokoravati se) Posebne figurice izrađene od keramike, kamena, drveta ili emajla, koje su se polagale u grobnice kao zavjetni darovi. Taj se običaj javlja u Srednjem kraljevstvu (2040-1985. pr. Kr.). U ušabte su prizivani duhovi koji bi na drugome svijetu trebali obavljati poslove koje im bude davao vlasnik (pokojnik). Na njima je obično napisan tekst kojim se mogu pozivati. Naziv šauabti može se naći u nešto starijoj literaturi dok su u novijoj ostala dva paralelno u uporabi.
Kult
Riječ koja obično označava štovanje nekog božanstva. Obično se kaže da se u nekom gradu održavao kult nekog božanstva. Zapravo je izraz kult nastao s namjerom da se pretkršćanske religije svedu na "obožavanje idola". Izraz "kultne radnje" označava obrede koji su bili propisani i tradicionalno ponavljani u nekom hramu. Kod Egipćana je bio običaj svakog dana ponavljati rituale kojima će se osigurati boravak božanstva u hramu ili u samom kipu koji ga prikazuje. Uz to svaki je hram imao svoje običaje koji su uključivali različite godišnje ili mjeseče svečanosti i popratne rituale.
Hram
Ideja hrama u Egiptu nastaju još u pretpovijesti. Svetište u kojem se držao sveti kip nekog božanstva bio je okružen teritorijem koji je bio označen i koji se stoga smatrao sakralnim. Smatra se da su prva svetišta bila male građevine od drveta ili trske, a njihov teritorij okružen zastavicama ili drugim simbolima koji su obilježavali nazočnost božanstva, odnosno od ljudi zahtijevali drugačiji način ponašanja od onoga izvan sakralnog tla. Revoluciju u gradnji hramova pokrenuo je Imhotep izgradivši Đoserovu piramidu od kamena. Od tada kamen je sakralni materijal, a cigla profani, te se hramovi grade isključivo od kamena. Hramovi u Egiptu doživljavaju svoj procvat u vrijeme Novog kraljevstva kada se grade veliki kultni i memorijalni hramovi. Osobito u okolici Luxora. Ti se hramovi sastoje od više otvorenih i zatvorenih (natkrivenih) dvorana sa stupovima (hipostila). Na njihovim ulazima su piloni - dvije visoke četvrtaste građevine kosih bočnih stranica između kojih je ulaz u hram. Svetište se nalazi u dnu hrama i ono je obično relativno maleno u odnosu na ostale dijelove hrama. U prvom otvorenom hipostilu mogli su se moliti obični ljudi. U ostalima samo svećenici, a u svetište je mogao ulaziti samo mali broj svećenika. I oni koji su ulazili obavljali su rituale isključivo u ime faraona. On je, naime, bio jedini ovlašteni posrednik između ljudi i bogova. Obično se razlikuju kultni, memorijalni i posmrtni hramovi, no sličnosti između njih su značajne, pa četo postoje i različita mišljenja jeli neki hram memorijalni (u čast nekog faraona) ili kultni. Posmrtni su hramovi izgrađeni uz grobnice, ali ih se često može smatrati i memorijalnim. Na postoji poseban izraz za hram, već se oni kultni nazivaju per-neter "božja kuća", dok se memorijalni obično zovu "kuća milijuna godina". Postoje još neki tipovi građevina koje bi se mogle smatrati hramovima. To se odnosi prvenstveno na per-ankh - kuće života.
Kartuša
To je duguljasti, a na krajevima ovalni oblik, koji prikazuje uže, a okružuje faraonska imena. Riječ je o nekom obliku zaštite faraonskih imena za koja se vjerovalo da posjeduju posebnu moć. Nitko osim faraona nije imao pravo napisati svoje ime u kartuši.
Grobnice
Nakon mumificiranja tijelo umrle osobe trebalo je smjestiti u grobnicu opremljenu raznim stvarima koje će nižem obliku duše omogućiti drugi život. U Egiptu postoje razni oblici grobnica. Najstarije grobnice građene su ispod zemlje i one su se razvile u mastabe - kvadratne građevine kosih bočnih zidova s dubokim oknom. U vrijeme novog kraljevstva u Dolini kraljeva na zapadnoj obali Luxora izrađuju se spiljske grobnice uklesane u stijenu. Ove grobnice prava su remek djela 18. i 19 dinastije. Neke od njih duboke su više od sto metara, sastoje se od mnoštva prostorija i dvorana sa stupovima, i ukrašene su zidnim slikarijama. Prikazi na zidovima ovih vladara bave se skrivenim životom duše i prizorima drugoga svijeta, te susretima umrlih faraona s bogovima i drugim metafizičkim bićima. Uz faraonske grobnice, smještene isključivo u Dolini kraljeva, grade se i druge, pa su tako žene faraona i njihovi bliži rođaci ukopavani u takozvanoj Dolini kraljica. Grobnice istog tipa grade se i za značajnije plemiće i dvorjane u širem području zapadne obale Luxora, ali i drugdje u Egiptu.
Papirus
Medij za pisanje tintom sličan današnjem papiru, koji se izrađivao prešanjem stabljika biljke papirusa koja raste u dolini Nila. Pisarski pribor sastojao se od drvene pernice sa drvenim štapićima i tinte. Na papirusu se pisalo uglavnom hijeratskim i demotskim pismom, s crnom i crvenom bojom. Velik broj papirusa, uglavnom, pogrebnog sadržaja čuva se u muzejima s egiptološkim zbirkama.
Pisar
Pisari su bili obrazovani Egipćani koji su radili na raznim poslovima. Mogli su obavljati svećeničke dužnosti, pisati svete tekstove za potrebe pogreba, voditi evidenciju hramova, faraonskih ili plemićkih posjeda. Odnosno, pisari su bili zaposleni svugdje gdje su se obavljali javni radovi kako bi obavljali birokratski dio posla, te jednako tako na sudovima i u vojsci. Riječ je o značajnom sloju i pismenost u Egiptu nije bila rijetka.
Kem
"Crno", "Crna zemlja" odnosno autentičan naziv Egipta. Dolazi od naziva za plodnu zemlju u dolini Nila.
Knjiga mrtvih
Skupni naziv za niz tekstova koji govora o posmrtnom životu duše. Riječ je knjigama koje se u izvornicima nazivaju: Izlazak na dan, Knjiga zemlje, Knjiga neba, Knjiga vratiju, Knjiga disanja itd. Svaka varijanta Knjige mrtvih predstavlja izbor nekih od oko 150 poglavlja kojima se želi pomoći umrlom da uspješno prođe kroz kušnje koje ga očekuju na drugom svijetu.
Skarabej

Skarabej srca (Novo kraljevstvo 1550 - 1069. pr. Kr.)
Kukac balegar u čijem su ponašanju Egipćani vidjeli simboliku uzdizanja Sunca na jutarnjem nebu. U egipatskom jeziku nazivao se kheper, a ta je riječ imala mnogobrojna značenja povezana sa simbolikom svanuća: postati, nastati, stvoriti, biti, oblikovati; ili, lik, oblik, slika, forma. Skarabeji su se u funkciji amuleta nosili oko vrata, a poleđina im je najčešće ispisana riječima koje su trebale osigurati magijsku zaštitu. Često se na njih urezuju imena faraona.
Tekstovi piramida
Najstariji dugi tekstovi religiozno mitološkog karaktera u Egiptu. Uklesani su na zidove unutrašnjosti četiriju malih piramida iz 5. i 6. dinastije. Kronološki prvi kod koga se nalaze je faraon Unis (2375-2345. pr. Kr.), posljednji vladar 5. dinastije. Opisuju faraonovu apoteozu i uzlazak njegove duše na nebo.
Tekstovi sarkofaga
Opus posmrtne literature koji je u vrijeme Srednjeg kraljevstva (2040-1985. pr. Kr.) nadomjestio Tekstove piramida.
Ureus
Kraljevsko obilježje koje se postavljalo na krune i naglavke vladara. Bio je oblikovan od podignute glave i prednjeg dijela tijela kobre uađit - zaštitinice Donjeg Egipta. Druga varijanta uključivala je obje "gospodarice" nebti - glave kobre i lešinarske božice Nekhbet.
Robovi
Pitanje ropstva i njegovo tumačenje u povijesti Egipta nije jednostavno. Naime, o robovima i njihovom obespravljenom položaju u starom vijeku uglavnom se sudi iz rimskih i grčkih izvora. No ti se podaci katkad (osobito u zastarjeloj literaturi) preslikavaju na stanje u Egiptu. Međutim, danas se da ropstvo u Egiptu nije postojalo u takvom obliku. "Robovi" ili bolje reći sluge u vlasništvu neke osobe postajali su najčešće ratni zarobljenici. Preciznije govoreći bila je riječ o ženama, jer su zarobljenim muškarcima najčešće bile odsječene ruke ili su bili ubijeni. No ni ti stranci i strankinje (možemo reći na prisilnom radu u Egiptu) nisu morali doživotno ostati u istom položaju. Oni su s vremenom mogli dobiti zemlju, odnosno, sklopiti brak s Egipćanima, što ih je također stavljalo u bitno drugačiji položaj. Upravo na pitanju ropstva, odnosno desetaka tisuća robova, i na prisilnom radu, oslanjale su se teorije o gradnji piramida. No sada pouzdano znamo da nije bilo tako.
Faraon
Naziv faraon dolazi od egipatskog per-aa - "velika kuća", "palača", i taj se naziv zadržao u grčkom nazivlju. No u Egipćana je češći naziv za vladara bio nisu-bit - "gospodar Gornjeg i Donjeg Egipta". Institucija faraona tema je o kojoj se najviše govori u knjigama koje se bave Egiptom i ona je doista bila jedan od glavnih motiva te civilizacije. Faraon je ujedno bio i osoba (vladar) i simbol božanstva koje kroz njega vlada i u njemu se utjelovljuje. Posrednik između svijeta ljudi i svijeta bogova. U svečanim prilikama faraon je morao nositi razne krune, i druga kraljevska obilježja poput korbača i pastirskog štapa. Njegov je život uglavnom bio svečan i vrlo služben. Zemljom je upravljao preko nomarha upravitelja (noma) i složene hijerarhije raznih upravitelja koji su uglavnom bili iz svećeničkog staleža. Nasljeđivao ga je sin s kraljicom. Ako takvog nije bilo mogao doći u obzir neki od sinova s drugim ženama iz harema. Često je pitanje nasljeđivanja bilo predmetom dvorskih i haremskih spletki. Za dva faraona pouzdano se zna da su ubijeni su u atentatima, no nasilno preuzimanje vlasti dogodilo se vjerojatno više puta.
Hipostil
Dvorana sa kolonadama stupova. Može biti otvorena (nepokrivena) ili zatvorena.
Vlastita imena
Vlastita imena važna su za uspostavu veza i pokušaje rekonstrukcije događaja i pojedinih razdoblja. Postoji jedan fundus imena koja se u nekim razdobljima učestalo ponavljaju. Tako, ime žene ili muškarca često, već samo po sebi otkriva mjesto i vrijeme na kome je ta osoba mogla živjeti. Vlastita imena Egipćana uglavnom su nešto značila. Ženska imena u sebi često sadrže pojmove mer - ljubav, odnosno nefer - ljepota. Pa tako Merit-Amon znači ljubimica Amonova, dok Nefer-ti-ti znači ''lijepa, lijepa'' - dakle - ''najljepša'', a Tut-ankh-Amon, ''Slika živog Amona''. Faraoni su imali složena imena koja su uključivala njihove atribute poput ''zlatni Horus'', ''onaj koji pripada Maat'', ''sin Sunca'' i slično. Uz to oni su prilikom preuzimanja prijestolja uzimali još jedno ime koje ih je označavalo ne samo kao osobu nego i kao vladara.
Teritorij Egipta
Budući da u starom vijeku nisu postojale političke granice između zemalja ovom pojmu treba pristupiti nešto drugačije. Utjecaj egipatske države obično se predstavlja u tri kruga koji predstavljaju stupanj vitalnosti interesa same vlasti za neka područja. Egipat je u prvom krugu utjecaja imao svoj teritorij koji je bio pod kontrolom i upravom faraonske birokracije i koji se u slučaju napada izvana branio vojnom silom. No, imao je teritorije izvan toga, a koji su se sastojali iz područja (ili zemalja) koja su bila u vazalnom odnosu prema Egiptu. Takva područja drugog kruga utjecaja mogla su i nisu morala imati egipatsku upravu, ali u pravilu također su bila pod zaštitom egipatske vojske. Treći krug utjecaja egipatske države bio je također u vazalnom odnosu. Dakle, plaćao je danke i poreze i priznavao faraonsku vlast, ali se ta vlast provodila silom. U trećem krugu utjecaja očekivane su bile pobune i često potrebne vojne intervencije kako bi ih se ugušilo. Često, egipatska je vojska pobunjenim plemenima i narodima namjerno nanosila štetu ubijajući značajan postotak muškog stanovništva i uništavajući im životne resurse kako bi se pobuna ne samo ugušila, već i ona koja se očekuje u budućnosti odgodila na što duži rok. U određenim razdobljima prvi krug interesa imao je uspostavljenu graničnu kontrolu. Posebice kad su se pojavljivale zarazne bolesti. Primjerice, egipatske su službe na sjeveru kontrolirale ulaz pastira i stoke koji je boravak u Egiptu bio dopušten. No svi su bili registrirani kako bi u slučaju da se među njima pojavi zaraza bili protjerani izvan Egipta.