Mitologija

Mitovi su zapisani u nešto kasnijim razdobljima, no već u vrijeme Starog kraljevstva iz Tekstova piramida može se zaključiti da je mitologija bila u potpunosti formirana. Egipatska mitologija može se, poput grčke, podijeliti na kozmogenezu, ili "doba bogova", koje obuhvaća vrijeme od stvaranja svijeta do smrti mitskog vladara-boga Ozirisa i na antropogenezu, ili "doba ljudi", što započinje od začeća Ozirisove žene Izide s već mrtvim (uskrsnulim) Ozirisom i rođenja Horusa - božanstva koje se utjelovljuje u prototip vladara Egipta. Nastavak neprekinutog procesa stvaranja podrazumijeva uobličavanje ljudske sudbine i nastajanje države i civilizacije. Govorimo, dakle o kozmogenezi i antropogenezi, te promjenama svijesti u odnosu na mit koje su bile uvjetovane razvojem civilizacije.

Mitologija Egipćana nije samo kasnije približena zapadnoj uljudbi, već je i teže pristupačna i razumljiva nego, primjerice, grčka. Ona je vremenski i prostorno udaljenija od nas. Manje autora pokušalo ju je približiti čitateljstvu zapada, a i njihovi su pristupi pri tome bili prilično stereotipni. Pri susretu s takvom literaturom stječe se dojam da svi prepisuju jedni druge i neprestance ponavljaju jedne te iste tvrdnje, ne usuđujući se izići iz okvira zapadnjačke i kršćanske uljudbe koja očito predstavlja golemo misaono ograničenje pri istraživanju tematika poput staroegipatske mitologije. Na taj način izrečene ideje postaju dosadne floskule neprobavljive za čitatelja i nestimulativne za istraživača. Uglavnom su se sva djela o mitologiji i sustavu vjerovanja Egipćana svodila na monoton obrazac što ga je uveo James G. Frazer u svom djelu Zlatna grana, a razradio Robert Graves, inače autor više knjiga o mitologiji. U tom obrascu o religijama starog vijeka govori se u frazama kao što su "kult plodnosti", ili "žrtvovanje svetog kralja". Većina autora koji slijede sve do polovice 20. stoljeća nije se pokazala nimalo inventivnima.

Bogovi su za narode starog vijeka bili oblici štovanja svijesti o nadnaravnom. Oni su čovjekov izraz i simbol za uzročno i nespoznatljivo, a ponavljanje kultnih radnji ima jedini smisao u usklađivanju adorantove svijesti s razinom na kojoj je moguća komunikacija sa svijetom bogova. Ritual je, stoga, usklađivanje s božanskim zbivanjima. Sunce je za Egipćane možda u najvećoj mjeri izravan simbol onoga što bismo mi nazvali duhovnim. Sunce i svjetlo simboli su života, univerzalnog dobra i svijesti u mnogim filozofijama preko kultura starog vijeka i Platona, pa sve do kršćanstva. Doduše, Egipćani nisu imali izraz za svijest, ali kako drugačije shvatiti težnju da se nakon smrti putuje na sunčevoj barci, osim da se želi očuvati individualna svijest o vlastitom biću - da se u mraku drugoga svijeta - Duata sačuva svjetlo koje je garancija postojanja, bez kojeg sve nestaje.

Nadalje, mitologija Egipćana daje do znanja i to da su tjelesni organi čovjeka povezani s božanskom stvarnošću. Oko, usta, nosnice i ruke, alati su kojima se bogovi služe pri stvaranju svijeta i bića kojima će ga napučiti. Dijelovi tijela i kod tjelesnog čovjeka zadržavaju sakralnu ulogu. Čovjek se i sam uključuje u mitološka zbivanja. Ona nisu tek svršene epizode već proces koji se nastavlja spiralnom linijom kojom se harmonija svijeta periodično narušava i obnavlja. Bića su smrtna i prolazna, ali njihovo ime zadržava njihovu snagu i prenosi se u druge svjetove. Poput svih bića i sam svemir će propasti, ali će biti i obnovljen. Sve su to ideje koje za čovjeka otvorena duha otvaraju mnoga pitanja i zahtijevaju brojne odgovore.

Premda egipatske tekstove nije jednostavno svrstati u kategorije, ukoliko tragamo za opusom koji jest mitologija ili se referira na mitologiju možemo uzeti u obzir i niz mitskih motiva u književnosti. Takva književnost postaje aktualna u vrijeme Srednjeg kraljevstva kada se pojavljuju tekstovi koji opisuju čuda što su se dogodila u vrijeme mitskih faraona - graditelja velikih piramida. Tako Papirus Westcar i Papirus Berlin 3303 donose niz priča o događajima u vrijeme Starog kraljevstva, točnije 4. dinastije. Tu se pojavljuje priča o božanskom rođenju Snofrua, Keopsa, i Kefrena, koji su sinovi boga sunca Ra. Slijede priče o čudima u vrijeme Keopsa koje prepričavaju djela velikih čarobnjaka.

Također, u Srednjem kraljevstvu napisane su Priča brodolomca i Priča o dva brata. Priča brodolomca u sebi sadrži mit, na neki način priču u priči, koji opisuje doživljaj čovjeka koji je preživio brodolom i dospio na otok na kojem su živjela božanska bića - velike tirkizne zmije. Junak razgovara s posljednjim od tih bića koje mu pripovijeda sudbinu svojih predaka. Sve to jedan faraonov činovnik pripovijeda moreplovcu koji je došao na dvor kako bi ga primio vladar. Motiv bajkovitog otoka koji biva uništen padom meteora i tone u more (to je proročanstvo koje demonsko biće izriče brodolomcu prije nego što biva spašen) može se svrstati u niz predaja o kataklizmama poput biblijske epizode o potopu, odnosno one o Sodomi i Gomori, ili pak, Platonova mita o Atlantidi.

U Srednjem kraljevstvu javlja se i niz mitova što se nadovezuju na Mit o Ozirisu. Priča o dva brata najranija je inačica literarne obrade Ozirisove sudbine, a prema njezinim motivima lako ju je povezati i s mnogim mitovima drugih civilizacija, koji opisuju sudbine Atisa, Zagreja, Orfeja, Adonisa i Tamuza. Riječ je naime o misteriju obnove života - smrti i uskrsnuću. Nakon konflikta koji je izazvala žena starijeg brata mlađi brat izvršava samoubojstvo kastracijom. Prije smrti on izriče proročanstvo, odnosno naputak, svom bratu koji ga treba vratiti u život. No, zlo se ponovno utjelovljuje u liku žene i priča dobiva nove obrate. Glavni lik, Batau (ili Bet), inkarnira se više puta u različitim oblicima (bik, dva perzea drveta i čovjek) da bi na kraju pobijedio. Obojici braće i neimenovanom faraonu iskušenja donose dvije žene. No, stječe se dojam da su one inkarnacije jedne te iste žene. Mit, jer nema sumnje da je riječ o razradi ozirijanskih mitskih motiva, je poznat po razradi ideje metempsihoze (učenju o selidbi duša), koju su prihvaćali pitagorejci i mnoge druge filozofske škole u Grka.

Bez sumnje Mit o Ozirisu, koji u egipatskom izvorniku nikad nije pronađen u cijelosti, već je poznat iz grčkih i rimskih interpretacija, glavni je izvor svih mitskih motiva u književnosti nastaloj od Srednjeg kraljevstva do helenizma. Tako je tekst Spor između Horusa i Seta nastao u Novom kraljevstvu. Točnije, izvornik iz Papirusa Chester Beatty potječe iz toga doba, ali mnoge stvari upućuju na vjerojatnost da je i ovaj mit nastao u Srednjem kraljevstvu. Mit predstavlja nastavak nakon smrti i uskrsnuća Ozirisovog. On postaje bog drugoga svijeta, ali borba dobra i zla nastavlja se u svijetu bogova koji vladaju ovim svijetom. Horus kojeg je Izida čuvala u raznim opasnostima i podigla, stasao je u ratnika. On se sukobljava sa Setom kako bi stekao pravo na očevo prijestolje. Ovaj mit bio je predloškom mnogih rituala u kojima se slavila pobjeda dobra nad zlom i ponovna uspostava prirodnog poretka nakon vladavine kaosa. Također mit je bio povezan s krunidbom novog faraona koji utjelovljuje boga Horusa. Mit uključuje više epizoda od kojih su neke prilično bizarne.

Ovom mitskom epizodom iz egipatskog izvornika koja predstavlja nastavak Mita o Ozirisu bavili su se mnogi stručnjaci nalazeći u njemu dimenzije o kojima se rijetko govori kad je riječ o starom Egiptu. U mitu se ova dva boga bore za pravo na Ozirisovo prijestolje. Niz borbi i neobičnih, i često bizarnih događaja, može se tumačiti na mnoštvo načina. Holistički pristup naglašava aktualizaciju unutarnje borbe između dvaju čovjekovih priroda kroz mit, otvara takav niz dodatnih mogućnosti tumačenja da postaje vrlo teško odgovoriti svim tim izazovima. Zanimljivija tumačenja javljaju se tamo gdje se percipiranje božjih djela ne odvaja od unutarnjeg doživljavanja ljudskog. Tako je već eminentni egiptolog Erik Hornunug je pretpostavio da su Egipćani na sebi svojstven način otkrili postojanje nesvjesnog, a neki drugi autori upustili su se u psihoanalizu pojedinih mitova.

Spor između Horusa i Seta doista je enigmatično štivo koje između ostalog obiluje i spolnom simbolikom. U pozadini mnogobrojnih borbi između dva boga krije se mnogo toga što pripada freudovskoj psihoanalizi. Horus i Set su bliski rođaci. Prema nekim verzijama oni su braća, prema drugim Set je Horusov ujak. U igri je i odnos prema Horusovoj majci Izidi. Ona, naime prema kasnijim teološkim inačicama postaje i Horusova žena, pa se u sve uključuje pitanje Edipova kompleksa. S druge strane Set i Horus nadmeću se i snagom svoje spolnosti. Set pokušava oploditi Horusa, ali nakon što je to izbjegao Horus mu podmeće svoje sjeme u hranu. Mržnja između dva bliska rođaka dovodi do sakaćenja: Horus ostaje bez jednog oka, a Set bez testisa. U trenutku kad je Set pred porazom Izida, koja inače bezrezervno podržava svog sina, ga neočekivano spašava, a Horus joj u izljevu bijesa odsijeca glavu i zamjenjuje s kravljom. Ra koji predvodi bogove koji trebaju presuditi u sporu nije osobito sklon Horusu. Iz sadržaja drugim mitova (Mit o nebeskoj kravi) saznajemo da je Ra u eri ljudi već star i onemoćao, pa takav stav prema Ozirisovom sinu predstavlja i neki oblik ljubomore.

Sve ovo pokazuje da se jednostavna simbolika borbe dobra i zla nastojala pojačati uvođenjem sadržaja što u čovjeku budi najemotivnije prizore iz snova i mračnih područja svijesti. Taj fenomen, dakako, susrećemo i u mitologijama drugih naroda.

Iz istog kruga mitova je i Izida i sedam škorpiona s Metternichove stele (Metropoliten Museum). Riječ je tekstu koji je nastao u ptolemejskom razdoblju, te ga karakteriziraju brojni magijski izričaji karakteritični za kasnu egipatsku narodnu religiju. No, značajniji od njega svakako je tekst Mita o tajnom Raovu imenu sastavljen od dva izvornika (Papirus Chester Beatty IX i Torinski Papirus 1993). Ovaj mit govori o značaju imena i riječi. Naime, u Egiptu nalazimo pojmove hu i sia (božanska riječ i božansko znanje). Ovi, u biti filozofski pojmovi, na magijskoj razni dobivaju svojstva tajnih imena ili izričaja moći kojima se mogu postići željene posljedice. Sva bića, pa tako i vrhovni bog Ra imaju svoja tajna imena u kojima je sadržana njihova sveukupna snaga. Izida u mitu od Raa uspijeva doznati njegovo tajno ime i ta je činjenica svjedoči gospodaricom magije, kako u Egiptu tako i u uljudbama koji su je prihvatile nakon faraonskog doba.

Tu je i Priča o ukletom princu s dosta mitskih elemenata. U njoj se iznose ideje o slobodi djelovanja unutar ograničenja ljudske sudbine. U ovoj priči faraonovom sinu je prilikom rođenja proreknuta smrt od neke životinje. Otac to želi pod svaku cijenu spriječiti. Ali, kakva je bila konačna sudbina princa, na našu veliku žalost, ne znamo jer je spomenuti papirus uništen na mjestu gdje se nalazio svršetak priče.

U kasnom i ptolemejskom razdoblju (1069 - 30. pr. Kr.) nalazimo čitav niz mitskih priča što se referiraju na prijašnje mitske epizode ili na osobe koje su u prošlosti stekle slavu, te i same postale mitskim herojima. Među omiljene povijesne likove toga doba spadaju faraon, prvi vladar 3. dinastije Đoser i genijalni graditelj Imhotep koji je oko 2600. pr. Kr. projektirao najstariju egipatsku piramidu. U to vrijeme on postaje božanstvo, a pripisuju mu se razna znanja i magijske vještine o kojima raniji dokumenti, pa čak ni mitovi ne svjedoče. Imhotep se spominje u Priči o sedam gladnih godina što su je na kamen na otoku Sehel uklesali Hnumovi svećenici. Radnja je smještena u vrijeme faraona Đosera koji se smatra božanstvom još od Srednjeg kraljevstva. On, žrtvujući bogu Hnumu, spašava zemlju od strašne pošasti. Sin Ramzesa II, Ptahov svećenik i mudrac, Haemuaset junak je nekolicine mitskih priča. Najpoznatija je Priča o Setni u kojoj faraonov sin (ovdje Haemuaset nosi ime Setna) u grobnici stanovitog Neferkaptaha u Memfisu razgovara s duhovima njega i njegove obitelji, te otkriva da je u Koptosu skrivena magijska knjiga goleme snage koju je napisao bog Tot. Ta ga knjiga dovodi na kušnje. Na kraju se Setna, upoznavši opasnosti Totove magije, odriče moćne knjige i ostavlja je zatrpanu na skrovitom mjestu u spiljskoj grobnici gdje će ostati "do dana Ozirisova povratka na zemlju". Jedna epizoda, koja može stajati kao zasebna priča, opisuje Setnin susret s čarobnicom Tabubu, svećenicom mačje božice Bastet, koja ga zavodi i stavlja na iskušenja.

MITOVI O STVARANJU SVIJETA

Egipatska mitologija zasniva se na kozmogenezi - stvaranjem svijeta. Mitovi govore o vremenu kad svijet još nije postojao. Jedino što je postojalo bile su beskrajne i mračne vode (egip. nun) i u njima skrivene, u početku amorfne sile budućeg stvaranja. Stvaranje je započelo djelovanjem jednog boga koji je na različite načine opisan u mitovima različitih gradova. Često ti su mitovi naizgled vrlo proturječne verzije ideje o nastanku svijeta. U jednom slučaju svijet se uzdigao iz personificiranog praoceana Nuna. Prema drugoj inačici taj je stvoritelj zarobljen u vodama praoceana bio bog Atum (egip. Tem), čije ime je negacija, te se u filozofskom tumačenju može shvatiti kao nebiće, odnosno kao "onaj koji je potpun", "koji sadrži sve u sebi". Nakon jednoga boga slijede parovi božanstava. Stoga se akt Atumova stvaranja svijeta opisuje kao "spajanje s desnom rukom". Tako (ili u drugoj verziji pljuvanjem sjemena) on stvara Šu (boga zraka) i lavlju božicu Tefnut. Postoje i druga tumačenja istog. Prema najstarijim poznatim vjerskim zapisima u Egiptu Tekstovima piramida (5. i 6. dinastija ) Atum je Šua iskašljao (egip. ises) i Tefnut ispljunuo (egip. tefen). Zanimljivo je da se Šu u kasnijim razdobljima prikazuje kao solarno božanstvo, te se u skladu s time uvijek piše s ideogramom kruga s točkom u sredini koji označava Sunce. Tefnut se pak, prikazuje kao lavica ili žena s lavljom glavom. Po tome je ona bliska lavljoj božici Sekhmet čije ime jednostavno znači "moć" ili "snaga" u konkretnom i magičnom smislu. Stoga se Šu i Tefnut mogu tumačiti kao glavne sile stvaranja u svom apstraktnom obliku - solarna snaga i moć plodnosti ili stvaranja. Njihova djeca - treća generacija bogova Geb i Nut (nebo i zemlja) su ostvarenje onoga što u potencijama sadrže Šu i Tefnut. Geb (muškarac) je zemlja u smislu planete Zemlje, a Nut (žena) je za Egipćane nebo. Ova božica zamišljena je kako ispružena tijela prstima ruku i nogu dodiruje horizont na dvjema stranama svijeta, ali i kao entitet koji ga u potpunosti okružuje. Sunce i zvijezde putuju kroz njeno tijelo, a ona ih guta i rađa svakoga dana. Time je stvaranje svemira završeno, te započinje krug mitova koji se odnose na stvaranje svijeta koji je dostupan ljudskoj zamjedbi. Oni rađaju pet božanstava - muške - Ozirisa i Seta, te ženske Izidu i Neftidu. Uz njih se ravnopravno rađa i Horus, koji je međutim ujedno sin Izide i Ozirisa. Simbolikom brojeva: Jedan postaje dva, dva postaju četiri, četiri postaje pet.

To je heliopolska eneada bogova, nazvana tako po jednom od najstarijih središta egipatske teologije Heliopolu. Horus (koji odgovara broju 10) zatvara krug stvaranja i predstavlja manifestirani svijet - inkarnaciju božanstva u prirodi, odnosno inkarnaciju božanskog vladara. On je također solarni bog. Na taj je način ciklus stvaranja zatvoren, a drama koja se događa na razini pet božanstava četvrte generacije - smrt i uskrsnuće Ozirisa odredit će čovjekovu sudbinu na Zemlji. Dramom o Ozirisu započinje drugi krug mitologije - antropogeneza.

Druga gradska središta nastojala su u ovu shemu ugraditi vlastite originalne elemente, što je i dovelo do toga da se laiku mitologija stvaranja čini proturječnom. No, u mitu, formi koja već po svojoj definiciji nadilazi logiku, uopće nema svrhe tražiti nelogičnosti. U susretu s mitskim jednostavno se treba naviknuti na odsutnost jednostavne logike koja se koristi u svakodnevnom životu. Za razliku od nekih drugih, logici proturječnih elemenata, obrazac jednog boga koji stvara ostale, te parova božanstava prepoznatljiv je u svim inačicama kozmogeneze. Neke od njih sadrže mnogo više slikovitosti koja se ogleda u tradicionalnoj ikonografiji. Primjerice, u jednoj je kozmogenezi zraka Sunca obasjala cvijet lotosa na Nilu te je iz njega nastao svijet. U grobnici Tutankhamona jedna zidna slikarija prikazuje dijete - potenciju svijeta koji nastaje - kako se rađa iz cvijeta. Druga kozmogonija, ona iz Hermopola, u kojem se Tot (ptica ibis) slavio kao vrhovno božanstvo tvrdi da je svijet nastao iz prvotnog jajeta koje se podijelilo na dva dijela. U Totovom svetom gradu još se u 4. stoljeću pr. Kr. čuvala relikvija svetog jajeta od kojeg je nastao svijet. U kasnom (helenističko-rimskom razdoblju) nastale su dodatne, vrlo složene i pomalo bizarne kozmogonije vezane uz prvobitno jaje. Prema jednoj prvi bog Knief ispljunuo je iz usta prvobitno jaje iz kojeg se rodio bog Ptah.

Čini se da je među najstarijim gradskim središtima Egipta u trećem mileniju prije nove ere. Memfis (eg. Ineb-heđ) imao primat nad ostalima, pa i Heliopolom. Memfis će u nekim kasnijim razdobljima ponovno biti prijestolnica Egipta. U tom je gradu nastao jedan od najranijih mitova o stvaranju koji ponajviše podsjeća na genezu opisanu u Bibliji. Prema memfiskoj kozmogenezi prastaro božanstvo Ptah stvorio je svijet izgovorivši riječ, a ostala božanstva (latentne sile koje su još uvijek bile u jedinstvu sa stvoriteljem) bila su njegovi zubi, usne i jezik. Jedan kasniji zapis na kamenu i danas je temom različitih proturječnih mišljenja znanstvenika. Osim izvornog mita koji tek šturo opisuje Ptahova djela memfiska je predaja opisana u jednom mnogo kasnijem zapisu. Riječ je o tekstu koji se u egiptologiji naziva Memfiskom teologijom, a koji navodi kako je otkriven u vrijeme Šabake (716-712. pr. kr.) vladara libijskog podrijetla, koji u svom zapisu tvrdi da je otkrio prastari tekst na papirusu kojega su načeli crvi, te ga je dao prepisati kako bi bio sačuvan. Tekst je pronađen u Ptahovu hramu, uklesan u kamenu, no analize jezika i pisma ne upućuju na njegovu veću starost. Ne znamo je li Šabaka jezično samo preinačio neki stvarni prastari tekst ili je on naprosto poželio i sam biti autor jedne kozmogeneze koja je u skladu s vječnom težnjom Egipćana k arhaizmu tada proglašena izvornikom. Tekst je zanimljiv po tome što je jedini koji ulazi u polemiku s drugim tumačenjima. Primjerice, odbacuje se heliopolska predodžba o Atumovoj masturbaciji. Umjesto toga govori se o misli koja je nastala u Ptahovu srcu, te bila izgovorena kao riječ stvaranja: "Atumova devetka bogova nastala je od njegove sperme i prstiju. Devet je bogova u stvari nastalo iz Ptahovih usta koja su svim stvarima nadjela ime. Odande dolaze i Šu i Tefnut od kojih nastade božanska devetka."

Kako je srce za Egipćane središte čovjekove svijesti ono omogućava izražavanje intelekta. Zahvaljujući srcu jezik može izraziti misli. Točnije, misao se rađa u srcu, a potom uz pomoć govornog mehanizma izlazi kroz usta. Srce je organ koji omogućava kreaciju riječi. Riječ je pak stvaralačka. Svaka izgovorena riječ ima svoju posljedicu. Ona je osobito moćna na razini transcendentalnog. Stoga Ptah stvara svijet iz svog srca služeći se ustima jezikom i zubima da bi izgovorio kreativnu riječ. Tekstovi sarkofaga, religijski opus posmrtnih spjevova, koji u Srednjem kraljevstvu (2055 -1650. pr. Kr.) nasljeđuju Tekstove piramida, još su precizniji kad je riječ o činu stvaranja svijeta. Na jednom mjestu Šu - bog druge generacije kaže: "Veliki bog (Atum) koji je nastao samoga sebe, stvorio je mene iz svoga tijela. Stvorio me svojim srcem, stvorio me svojom magičnom riječju. Izdahnuo me iz svoga nosa."

Među filozofskim načinima tumačenja kozmogeneze javljaju se dva važna apstraktna pojma. To su "božanska riječ" hu i "božansko znanje" sia. Ta dva pojma su ujedno i sredstva stvaranja, a o njima se zna vrlo malo. Prema onome što se da zaključiti iz konteksta poznatih zapisa, hu i sia, kao božanske kreativne snage, prema svome značenju i etimološki bitno se razlikuju od ljudskog znanja rekh i ljudske riječi medu. Treći bitan pojam je maat - pojam koji označava poredak, harmoniju, istinu. U više inačica mita o stvaranju kaže se da je u početku postojala maat, čime se daje do znanja da je u naš svijet ugrađen univerzalni poredak čije je podrijetlo božansko.