Prokletstvo faraona

Prokletstvo faraona

Malo je priča iz svijeta arheologije koje su izazvale toliku pažnju javnosti kao ona o „prokletstvu faraona“. Pojam se najčešće veže uz otkriće Tutankhamonove grobnice u Dolini kraljeva 1922. godine, kada je britanski arheolog Howard Carter pronašao gotovo netaknuto posljednje počivalište mladog vladara iz 18. dinastije, a uskoro nakon otvaranja grobnice u medijima su počeli kružiti naslovi o misterioznim smrtima članova istraživačkog tima.

Najpoznatiji je slučaj Georgea Herberta – poznatijeg kao lord Carnarvon, koji je financirao iskopavanja, a umro je samo nekoliko mjeseci nakon otkrića Tutankhamonove grobnice. Infekcija uzrokovana ranom nastalom od uboda komarca, bila je uzrok njegove smrti, no to je bilo dovoljno da se potakne lavina glasina o drevnom prokletstvu koje štiti faraonov vječni mir. Novine su senzacionalističkim pričama dodatno pojačavale misterij, pa se svaka kasnija bolest ili nesreća povezana s članovima tima pripisivala istoj „kobnoj sili“.

Nagovještaj Tutankhamonovog prokletstva neki su vidjeli već prilikom otvaranja same grobnice – istog je dana egipatska kobra, inače simbol i zaštitnica faraona, pojela kanarinca Howarda Cartera. Naravno, riječ je o pripovijesti bez čvrste dokumentacije, no ona se odlično uklapa u mit o faraonovom prokletstvu.

Ipak, znanstvena istraživanja nude prizemljenija objašnjenja. Većina onih koji su sudjelovali u iskopavanjima, uključujući i samog Cartera, doživjeli su duboku starost. Hipoteze o bakterijama ili otrovnim gljivicama koje bi se mogle razviti u zatvorenim prostorima grobnica također nisu potvrđene kao glavni uzrok ičije smrti. „Prokletstvo faraona“ više je proizvod mašte i senzacionalističkog novinarstva onoga vremena, nego stvarna prijetnja faraona.
Unatoč tome, priča o prokletstvu faraona ima snažnu simboličku moć – ona odražava ljudsku fascinaciju tajnama drevnog Egipta. Nije stoga čudno da se danas „prokletstvo faraona“ često spominje u popularnoj kulturi.
Motiv prokletstva prisutan je u glazbi – primjerice u pjesmi Curse of the Pharaohs (1983.) danskog benda Mercyful Fate koji upozorava na posljedice uznemiravanja faraona iz Doline kraljeva ili Powerslave (1984.) grupe Iron Maiden, u kojoj oživljena mumija prijeti uljezima. Publicistički je obrađeno, među ostalim, u knjizi Philippa Vandenberga Der Fluch des Pharao (Prokletstvo faraona, 1973.), koja popularno preispituje navodne „misteriozne” smrti oko otkrića. Faraonovo prokletstvo tematizirano je i na TV ekranima, od crtanih filmova poput Scooby Doo-a pa do poznatih filmova Mumija, od kojih je prvi (The Mummy) iz 1932. godine, iste godine kada su dovršena istraživanja Tutankhamonove grobnice.
Čak su i oglašivači koristili taj motiv – prodavači su preko novinskih članaka šaljivo „prijetili“ mušterijama prokletstvom ako kod njih ne kupe rukavice ili čarape, dok su na ovim prostorima bile popularne „tutankamen“ cipele i kape u egipatskom stilu, također reklamirane u raznim novinama.

Priča o prokletstvu faraona (Tutankhamona) pokazuje kako se arheološki događaji mogu pretvoriti u mit koji nadilazi znanstvene činjenice. Ona je spoj fascinacije prošlošću, moći medija i mašte koja drevni Egipat održava živim u suvremenoj kulturi.

Više o fenomenu prokletstva faraona u popularnoj kulturi možete pronaći u tekstovima kataloga Arheologija i popularna kultura, u kojem su autori Tomislav Kiš, Jurica Kunić, Daniel Rafaelić i Porin Šćukanec Rezniček dali širi osvrt na prokletstvo faraona u glazbi, mangi, animeu te stripovima.

#arheopopamz

Blog uz izložbu Arheologija i popularna kultura

Autorica teksta: Ema Kosnica

Foto: Trenutak otvaranja Tutankhamonove grobnice (Alamy); Plakat filma The Mummy, 1932. (Alamy)

Objavljeno: 12. studenoga 2025.