O bakrenom dobu

Bakreno doba ili eneolitik (lat. aeneus = mjeden, bakren; grč. lithos = kamen) traje od druge polovice 5. do 3. tisućljeća pr. Kr. a temeljno obilježje mu je uporaba metala, i to bakra i zlata, za izradbu nakita, oružja i oruđa.

Od 5. tisućljeća pr. Kr. područje kontinentalne Hrvatske i cijele Europe bilo je zahvaćeno burnim događanjima povezanim s velikim migracijama, prouzročenim lančanim kretanjem balkansko-maloazijskih i stepskih indoeuropskih naroda iz euroazijskih prostora i naknadnim prodorima iz srednje i zapadne Europe, koji su uništili neolitičke kulture, asimilirali neolitičko stanovništvo te tako donekle prekinuli etnički i kulturni kontinuitet.

Nosioci kultura bakrenog doba imali su poljoprivredno i djelomično nomadsko-stočarsko obilježje, te su se uz sjedilački način života bavili zemljoradnjom stočarstvom i lovom. Naselja su bila pretežno na uzvisinama ili uz rijeke na prirodno zaštićenim područjima. Postoje naselja koja su bila kraće u upotrebi, nakon čega su se stanovnici selili na povoljnije položaje , te dugotrajna naselja , koja su se stalno obnavljala. Takva dugotrajna naselja koja svoj brežuljkast oblik dobivaju stalnom izgradnjom, odnosno obnavljanjem kuća na istom mjestu kroz dulje razdoblje nazivaju se telovi (eng. tell). U Hrvatskoj su najpoznatiji telovi Sarvaš kod Osijeka i Vučedol kod Vukovara, na kojima se može pratiti gotovo neprekinuti život od ranog neolitika.

U eneolitiku je govedarstvo bilo najakumulativnija stočarska grana. Govedo se sigurno koristilo za prehranu, ali se ne smije isključiti ni mogućnost namjene goveda za rad. U posljednje vrijeme se sve više razmatra uloga mlijeka i mliječnih prerađevina u razdoblju eneolitika, čiju proizvodnju sugeriraju nalazi keramičkih cjedila na raznim lokalitetima. Mlijeko ima nekoliko prednosti - sadrži lizin, koji nedostaje u prehrani žitaricama, masnoću, proteine, šećer i kalcij.

I dalje je uobičajeno pokopavanje tijela - inhumacija, u zgrčenom položaju, a prvi se put, iako rijetko, primjenjivalo spaljivanje - incineracija. Podvojen ritus može se povezati s društveno-ekonomskom strukturom određene populacije, a moguće ga je povezati i s počecima klasnog raslojavanja. Učestala su pokapanja životinja, što je također posljedica društvenog raslojavanja uzrokovana povećanom efikasnošću ekonomije, u prvom redu metalurgije, a zatim i intenzivnog stočarstva.

U eneolitiku je bakar sve češće zamjenjivao kost i kamen za izradbu oruđa i oružja. Isprva se bakar obrađivao kovanjem te lijevanjem u jednodijelne kalupe. Za svaki izliveni predmet morao se izraditi njegov prototip u vosku. Metalurška je djelatnost svoj procvat doživjela u kasnom eneolitiku.

Vučedolska je kultura uvela novu tehniku lijevanja u dvodijelne kalupe, čime se razvila serijska proizvodnja metalnih predmeta. Metalurška djelatnost odvijala se u zatvorenim pećima s kupolom ili u otvorenim ognjištima. Za izradbu bakrenih predmeta u klasičnoj vučedolskoj kulturi upotrebljavala se oksidna rudača. U prvoj se peći iz rude odvajao kisik, a otopljeni bakar bi se slegnuo na dno peći. Zatim bi se u drugoj peći sirovi bakar topio i potom izlijevao u kalupe. U kasnoj vučedolskoj kulturi upotrebljavala se sulfidna rudača, koja se topila, a zatim bi se bakar talio na otvorenim ognjištima. Zato se morala dovoditi dodatna količina kisika s pomoću puhaljki ili mijeha. Bakar dobiven iz sulfidne rudače nije bio čist, već su u njemu ostajali u manjim postotcima i neki drugi metali. Uvidjevši poslije da takav nečisti bakar ima bolju tvrdoću, majstori su svjesno u njemu zadržavali veće količine drugih metala (arsen i antimon) i tako dobili prvu broncu. Ova spoznaja dovela je do brončanoga doba, kad se bakru svjesno počeo dodavati kositar.

Na području kontinentalne Hrvatske možemo razlikovati nekoliko kulturnih skupina šire teritorijalne rasprostranjenosti, koje su se u bakrenom dobu izmjenjivale ili usporedo razvijale: lasinjska, retz-gajarska, bodrogkeresztúrska, badenska, kostolačka i vučedolska kultura.