Vučedolska kultura

Vučedolska kultura nastala je u slavonsko-srijemskom prostoru potkraj eneolitika pod utjecajem drugoga vala migracije istočnostepskih naroda i kostolačke kulture na neolitičkoj tradiciji. Iz svog ishodišnog područja u kasnijem se razdoblju širila po europskom tlu. Najvažniji je predstavnik eneolitika i najmarkantnija pretpovijesna kulturna pojava na našem području. Ime je dobila po nalazištu Vučedol kraj Vukovara. Dobiveni apsolutni datumi s položaja Vinograd Streim na Vučedolu od 3080. do 2450. godine pr. Kr. govore o prisutnosti svih razvojnih faza ove kulture na eponimnom lokalitetu.

Vučedolska kultura je imala velik utjecaj na suvremene kulture, ali je ostavila dojmljiv trag i u europskom nasljeđu. Istodobna je sa sumerskim razdobljem u Mezopotamiji, Starim Carstvom u Egiptu (doba piramida) i ranom Trojom (I i II). Visok standard ostvarivala je isprva gospodarstvom povezanim sa stočarstvom, a u kasnoj fazi rudarstvom i metalurgijom bakra, oslonjenom na nove revolucionarne tehnološke procese kao što je serijsko lijevanje. Potreba za bakrom rezultirala je ekspanzijom vučedolske kulture iz matične Slavonije u širok prostor središnje i jugoistočne Europe. Dolazi do društvenog raslojavanja u zajednici, što potvrđuju i bogati kneževski grobovi.

Uz metalurgiju, koja je tada dosegla visoku razinu, glavno obilježje dale su joj keramičke posude osebujnih oblika i ukrasa. Posude fine fakture uglavnom su ukrašavane bijelom inkrustacijom. Prah dobiven drobljenjem puževih kućica nanosio se u rovašenjem izveden ukras. Crvena boja, koja je rijetko ostala sačuvana na posudama, vjerojatno je dobivana od crvenog željeznog minerala hematita.

Kuće koje su bile građene kao i u neolitiku, imale su jednu ili dvije prostorije. U kući je bilo kružno ognjište iznad kojeg je na keramičkoj kuki visila posuda za kuhanje. Mnogo posuda nalik na soljenke, cjedila, nalazi keramičkih žlica te raznovrsni tipovi većih i manjih zdjela i vrčeva upućuju na visok životni standard i bogat kuhinjski inventar. Unutar kuće nalazio se i lonac ukopan u pod, u kojem se vjerojatno čuvala voda za piće. Namještaj u kućama, najvjerojatnije od drva i ili pletenog šiblja, nije sačuvan, ali o njemu svjedoče glineni modeli stola i stolice nađeni u Vučedolu. Izvan kuće nalazila se krušna peć, koja se može rekonstruirati prema posudama u obliku krušnih peći. Te posude visile su na zidu kuće, a otvor im je okrenut uvis. Unutar ili uz samu kuću nalazila se i jama, ukopana duboko u ilovaču, a služila je kao ostava, u kojoj se u većim posudama skladištio višak hrane. Sekundarno su te jame služile kao otpadne.

S pomoću glinenih idola i modela obuće djelomično se može rekonstruirati nošnja Vučedolaca. Postojalo je mnogo oblika, stilova i boja. Za odjeću su se služili materijalom biljnoga (lan i konoplja) i životinjskoga podrijetla (vuna i koža). Tekstil je vjerojatno bio obojen živim bojama, koje su se dobivale od raznih biljaka. Način tkanja može se donekle rekonstruirati prema bogatim ukrasima na vučedolskoj keramici, a ukras podrazumijeva tkanje u četiri niti, koje omogućuju keper vez.

U naseljima su, u dubokim cilindričnim jamama, sahranjivani mrtvi. 1938. godine u Vučedolu je otkopana grobnica bračnog para, s oba tijela u zgrčenom položaju i s velikom količinom priloga. Glavu žene pokrivala je velika terina, posuda na čijem su bikoničnom prijelomu, prikazi 9 sunaca, a iznad njih su četiri polja, ispunjena ukrasima u obliku romba, za koja se u novim tumačenjima tvrdi da prikazuju zviježđe Oriona.

Isto se tumačenje primjenjuje i na ulomak posude s grafičkim prikazom ljudskog lika. Orion je najuočljivije zviježđe zimskog neba. Njegovim nestankom obilježen je kraj zime. U egipatskoj mitologiji Oziris, bog zagrobnog života, poistovjećuje se s Orionom.

Vjerovanja Indoeuropljana, pa tako i Vučedolaca, ponajviše su bila okrenuta štovanju muških, ratničkih božanstava povezanih s nebesima i atmosferskim prilikama, iako se zadržala i neolitička simbolika vjerovanja u plodnost, povezana s Velikom Božicom Zemlje. Jedan je od simbola plodnosti i bik. Potvrda štovanja bikova i drugih rogatih životinja u vučedolskoj kulturi jesu ritualni ukopi životinja te žrtvenici u obliku rogova. Preteče su ovih rogova žrtvenici od nabijene zemlje, na koje su bili nasađeni pravi bikovski rogovi, a otkriveni su u Anatoliji oko 6000 godina pr. Kr.

U svezi je s kultom i najpoznatiji predmet vučedolske kulture - posuda u obliku ptice, poznata kao vučedolska golubica. to je keramička šuplja posuda, u koju bi stalo oko pola litre tekućine. pretpostavlja se da se za religijskih svetkovina pri izvođenju nekih rituala u njoj držala tekućina, možda halucinogena. Međutim, oprečna su mišljenja koju vrstu ptice prikazuje, jedni tvrde da se radi o golubici, a drugi o jarebici.

Male ptice, pogotovo golubice od davnina su bile pratioci Velike Majke, Velike Božice - ženskog božanstva s mnogo imena, koja utjelovljuje obožavanje plodnosti i zemlje. Osobito su bile istaknute na Kreti, i to u kultnim prizorima povezanim s Božicom. Kult Velike Majke bio je religija sredozemnog kulturnog kruga, označena s gotovo istim simbolima, koji su se poslije pojavili kao atributi bogova grčkog i rimskog svijeta. Jarebice su povezane s muškim božanstvima i metalurgijom. One, naime, u opasnosti glume da šepaju, a ta ih hromost najviše povezuje s hromim kovačem Hefestom. Kovačka hromost posljedica je udisanjem otrova pri lijevanju sulfidne bakrene rudače, u kojoj se uz bakar nalazila i velika količina arsena. Vučedolski Gradac, mjesto nalaza poznate ptice, također se povezuje s metalurgijom, jer je za trajanja vučedolske kulture bio posebno izdvojena svojevrsna akropola, na kojoj je središnju poziciju zauzimao megaron ljevača bakra.

U eneolitiku je bakar sve češće zamjenjivao kost i kamen za izradbu oruđa i oružja. Isprva su rabili oksidnu bakrenu rudaču. Bakar je u početku obrađivan kovanjem, zatim taljenjem uz dodatnu obradbu kovanjem te naposljetku lijevanjem. Isprva se kod lijevanja upotrebljavala tehnika izgubljenog voska (fr. à cire perdue) kod koje je potrebno za svaki izliveni predmet izraditi njegov prototip u vosku nakon čega se izrađivao jednodijelni kalup. Lijevanjem u jednodijelnim kalupima izrađivale su se križne sjekire, s rupom za nasad drške, omiljen tip alatke u razdoblju srednjeg eneolitika.

Badenska kultura koristila se sulfidnom bakrenom rudačom, u kojoj je bio velik udio arsena ili antimona. Pri lijevanju su upotrebljavali jednodijelne kalupe, iz kojih su dobivali različite tipove bakrenih predmeta: šila, bodeže i plosnate sjekire.

Vučedolska kultura uvela je novu tehniku lijevanja u dvodijelnim kalupima, koja je omogućila serijsku proizvodnju metalnih predmeta, među kojima su najčešće sjekire s jednom oštricom i cilindričnim produžetkom za nasad drške.

Uvidjevši postupno da nečisti bakar ima bolju tvrdoću, majstori su počeli u njemu zadržavati veće količine drugih metala. Ta spoznaja omogućila je nastanak brončanog doba, kad se bakru svjesno počeo dodavati kositar.