O brončanom dobu

Otkriće bronce, prve umjetne tvorevine kovine - legure bakra (90%) i kositra (10%), po kojoj se i naziva čitavo razdoblje, dovelo je do korjenitih gospodarskih i društvenih promjena. To je vrijeme kulturnog i etničkog razvoja, odnosno formiranja širih etničkih skupina važnih za povijesni razvoj Europe.

Razvoj kultura brončanog doba podijeljen je na tri veća vremenska perioda:

• rano brončano doba od 2500. do 1700. godine pr. Kr.
• srednje brončano doba od 1700. do 1300. godine pr. Kr.
• kasno brončano doba od 1300. do 800. godine pr. Kr.

To razdoblje potrebno je promatrati više kao logičan slijed i pojačavanje procesa iz prethodnog, bakrenog doba, a manje kao svojevrstan zaokret u odnosu na minulo razdoblje. Naziv zahvaljuje bronci, no uvid u repertoar ranobrončanodobne materijalne kulture na našem tlu otkriva da se izrađevine od bronce pojavljuju u relativno oskudnom broju. To donekle vrijedi i za srednje brončano doba, a tek se završni dio brončanog doba odlikovao njihovom masovnom proizvodnjom i uporabom.

Već prije započet proces raslojavanja ljudskih društava, tijekom brončanog doba dolazi prvi put do jačeg izražaja, što je uz ostalo bilo uvjetovano i promjenama u mogućnostima ostvarivanja bogatstva. Raslojavanje društva je sve do početka intenzivnije proizvodnje i uporabe kovina bilo vrlo ograničeno, a mjerio se grlima stoke. Vjerodostojni pokazatelji postojanja pojedinaca koji se u nekom društvu izdvajaju po bogatstvu, statusu ili moći, jesu predmeti koji svojim oblikom, funkcijom ili materijalom od kojeg su izrađeni imaju karakter prestižne robe. U tu klasu predmeta ubrajamo primjerke nakita izrađenog od fosilne školjke spondylus iz Vukovara, zlatni nakit iz Privlake kod Nina, Zagreba ili iz Popinaca, te par srebrnih sjekira iz Starih Jankovaca.

Srebro tijekom ranih metalnih razdoblja pretpovijesti nije imalo neku izrazitiju privlačnost, čemu pridonosi njegova relativna rijetkost u samorodnom stanju, za razliku od razmjerno ranog iskorištavanja zlata i bakra, a potom i bronce. Može ga se naći u kombinaciji sa zlatom, koje u samorodnom stanju praktički i ne sadržava nijedan drugi element osim srebra, i to u opsegu od 5 do 50 posto. Ako takva legura ima više od 20 posto srebra riječ je o elektrumu. Najveći dio pretpovijesnog srebra dobivao se procesom izdvajanja iz olovne rude, najčešće iz prirodnog olovnog sulfida - galene (PbS), procesom koji se naziva kupelacija. Drži se da se taj postupak primjenjivao za izdvajanje srebra još od sredine 4. tisućljeća pr. Kr. Srebro dobiveno kupelacijom uvijek sadržava između 0.05 i 2 posto olova, čime se razlikuje od samorodnog srebra te od onog dobivena iz zlatne rude. Zamjetna količina olova sadržana u jankovačkim sjekirama pokazuje da je srebro uporabljeno za njihovu izradbu dobiveno kupelacijom.

U usporedbi s bakrom, bronca je imala niz prednosti, što ju je učinilo vrlo traženom sirovinom, a brončano oruđe i oružje bilo je čvršće i fleksibilnije od bakrenog te je dulje zadržavalo oštar rub. Također bilo je jednostavnije izliti predmete od bronce nego od bakra, jer se bronca, zbog udjela kositra u njoj, tali već na 950°C, a za bakar je potrebno postignuti temperaturu od 1084°C. Osim što je nova kovina omogućila izradbu kvalitetnijih primjeraka unutar već uobičajenih tipova, dovela je i do nastanka novih vrsta oruđa i oružja. Tako je primjerice moguće pratiti nastanak i razvoj mačeva usporedo s ovladavanjem metalurgije bronce.

Bakar nije idealan materijal za izradbu mačeva: krhak je, nesavitljiv te premekan da zadrži oštar rub. Stoga ne iznenađuje što je bodež najviše što su metalurzi uspjeli proizvesti od bakra u toj klasi predmeta. Bakreni bodeži pojavljuju se već u eneolitiku, a ima ih i u ranom brončanom dobu kada se počinju izrađivati i prvi brončani bodeži. U skladu s povećanim mogućnostima novog materijala, povećava se i njihova dužina, te tako nastaju prvi dugi bodeži, odnosno kratki mačevi, te naposljetku mačevi. Slično kao i bodež, mač se prvo razvio kao ubodno oružja, no tijekom srednjeg brončanog doba razvijaju se oblici kojima se vrlo uspješno moglo sjeći, a ne samo ubadati, pa mu je tako povećana učinkovitost. Kod takvih primjeraka sječivo se više ne sužava ravnomjerno prema vrhu, već zadobiva zaobljeniji, listolik oblik. Dio bliže vrhu ponekad je dodatno zadebljan, što pridonosi pomicanju težišta oružja te time i snažnijem razornijem udarcu. Istodobno su nastale i druge vrste ratničke opreme: bodež na palici, karakterističan upravo za rano brončano doba, prva metalna koplja, te prvi primjerci obrambenog oružja od brončanog lima.

Iako je bronca preuzela mjesto najvažnije sirovine, keramika je i dalje ostala sveprisutnim elementom u životu ljudi, pa je i dalje izniman izvor arheoloških podataka. Zapravo, može se reći da se, u tom pogledu, brončani i keramički predmeti izvrsno nadopunjuju. Naime, istovrsne brončane izrađevine često pokrivaju veća prostranstva, a moguće ih je odrediti u relativno usko vremensko razdoblje, dok za keramičke vrijedi upravo suprotno - tradicija izradbe posuđa od gline na razmjerno uskom području mogla se očitovati kroz dulje razdoblje.

Postojanje brončanih predmeta u kontinentalnoj Hrvatskoj tijekom brončanog doba podrazumijeva određenu vrstu kontakata s udaljenim krajevima, zbog udaljenosti od ležišta bakrene, a posebice kositrene rude. Sirovina ili već gotovi predmeti stizali su ovamo na različite načine, primjerice trgovinom s rudonosnim područjima ili metalurškim središtima, ili kao dio inventara pojedinaca ili grupa pridošlih s drugih prostora. Kao poveznica rudonosnih i rudama deficitarnih područja te ujedno agenti širenja tipova služili su i putujući trgovci i ljevači bronce. Njihovu usponu pridonijelo je to što je bronca bila iznimno tražena roba, koja je lako podnosila prijevoz, a te karakteristike onodobna keramika nije dijelila. Zato se čini ispravnim očekivati da će sličnosti u keramičkom inventaru vjernije odražavati užu međusobnu povezanost i unutardruštvene kontakte nego brončani predmeti, vodeći pri tome računa i o ograničenijima  koja kod takvog tipa nalaza postoje. Keramika je bila najvažniji kriterij pri određivanju približnih prostornih okvira pojedinih društvenih zajednica, pri čemu su metalni nalazi poslužili kao dodatni oslonac za pouzdanije fiksiranje tako definiranih kultura ili grupa u određene vremenske okvire.

Nagao proces društvenog raslojavanja povezan je s porastom upotrebe kovina te su stoga upravo u metalnim razdobljima ljudskog razvoja sve učestaliji tragovi društvene nejednakosti. Iako su počeci korištenja kovinskih izrađevina mnogo stariji te se tako zna da su stanovnici anatolskih visoravni još prije 9 000 godina izrađivali nakit od minerala bakra s površinskih nalazišta, tek se u bakrenom, a još više u brončanom dobu može govoriti o obradbi kovina kao o dominantnoj proizvodnoj kategoriji i određujućem čimbeniku u razvoju ljudskoga društva.

Mogućnosti raznolike uporabe kovinskih izrađevina imale su dalekosežne posljedice po razvoj ljudskih zajednica. Novi materijal omogućio je izradbu mnogo kvalitetnijeg oruđa i oružja, a ishod toga su povećana uspješnost proizvodnje te naglašenija militarizacija društva. U to se vrijeme pojavljuje sve izrazitija obrtna specijalizacija, a stvaraju se i naseobinska središta, koja svojim oblikom i karakterom zrcale sve centraliziranije ustrojstvo društva. Porast složenosti veza i odnosa unutar pojedinih grupa nužno je dovodio do izdvajanja određenih segmenata populacije specijaliziranih za organizaciju i vodstvo, i na svjetovnome i na duhovnome planu. Takvim se pojedincima dodjeljivao poseban status, a njegovi su najizrazitiji atributi materijalna bogatstva, među kojima se osobito ističu kovinske izrađevine. Tako su se, primjerice, zlatni nakit ili posebno kvalitetno oružje držali izrazitim elementima društvenoga prestiža, dostupni tek izdvojenom, povlaštenom sloju.

U arheologiji se povlašten status najizravnije iščitava kroz obilježja grobnog kulta. Vrlo se često pojedini grobovi izdvajaju iz većine bogatstvom svoga sadržaja te se, primjerice, zlatom okićena pokojnica, ili muškarac položen u grob u bogatoj ratničkoj opremi, s velikom vjerojatnošću mogu smatrati istaknutijim članovima zajednice. Ponekad se već i samom izvedbom posljednjega pokojnikova počivališta jasno naznačuje status koji je uživao u društvu. Pod moćnim tumulima u kamenoj ili drvenoj grobnoj komori ležali su preminuli plemenski prvaci, počašćeni nakon smrti na isti način kao i za života.