Rano i srednje brončano doba

Rano brončano doba u kontinentalnoj Hrvatskoj je razdoblje od 2500. do 1700. godine pr. Kr. U starijoj fazi ranog brončano doba u sjevernoj Hrvatskoj obilježila je vinkovačka kultura, dok je u njegovoj mlađoj fazi na prostoru istočne Hrvatske rasprostranjena vatinska kultura, na prostoru Baranje, uz Dunav te do Save nalazimo inkrustriranu keramiku, dok se na prostoru Podravine javlja licenska keramika.

Vinkovačka kultura se vjerojatno razvila na osnovi autohtone vučedolske kulture uz kulturne utjecaje s prostora centralnog i južnog Balkana. Budući da se postupno razvila iz vučedolske kulture, smatra se da nije bilo oštrog prijelaza između bakrenog i brončanog doba. Umjesto nagle promjene, tadašnje su zajednice korak po korak prihvaćale novine brončanog doba, dok su nastavile živjeti na način karakterističan za prethodno bakreno doba. Rasprostirala ne na području sjeverne Hrvatske, posebice slavonsko-srijemskog prostora, dijela zapadne Vojvodine, mađarske Transdanubije do Ljubljanskog barja u Sloveniji. Među prepoznatljivim oblicima te kulture ističu se zdjele (često ukrašavane), cjevaste posude, vrčevi i veći lonci za čuvanje zaliha.

Vatinska kultura bila je rasprostranjena od istočne Slavonije, Srijema, Bačke, Banata do središnje Srbije. Regionalni tip ove kulturne pojave vezan uz prostor istočne Slavonije i zapadnog Srijema u literaturi je poznat pod nazivom slavonsko-srijemska vatinska kultura, a najpoznatiji je po nasumičnim nalazima karakterističnih vrčeva s dvije ručke (tzv. amforica).

Inkrustriranu keramiku, koja se javlja na prostoru Baranje te istočne Slavonije, vežemo za južne skupine panonske inkrustrirane keramike nastale u mađarskoj Transdanubiji iz Kisapostag kulture. Karakteriziraju je šalice, lonci i mali vrčevi ukrašeni urezanim i rovašenim površinama ispunjenima inkrustacijom kao i paljevinski ukopi s velikim brojem priloženih posuda u grobu.

Litzenska keramika (njem. die Litze = vrpca) može se pratiti na širem području jugoistočnoalpskog i zapadnopanonskog prostora, pa tako i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje se smatra samostalnom pojavom, dok se u kombinaciji s drugim kulturnim grupama (transdanubijskom inkrustriranom keramikom, vatinskom i dinarskom kulturom) javlja kao izuzetno popularni stil ukrašavanja posuda od srednjeg Podunavlja do Jadrana. Licenska keramika prepoznatljiva je po ukrašavanju utiskivanjem tekstilne vrpce u nepečenu glinu na lonce, zdjele i vrčeve karakterističnog kuglastog tijela i ljevkastog vrata.

Srednje brončano doba

Tijekom srednjeg brončanog doba (od 1700. do 1300. godine pri. Kr.) na prostoru istočne Hrvatske rasprostirala se grupa Belegiš I te grupa Dalj-Bijelo brdo, dok se na zapadnom dijelu kontinentalne Hrvatske, na temelju izuzetno šturih nalaza, tek pretpostavlja postojanje zajednica koje bi pokazivale kulturne utjecaje sjevernije rasprostranjene kulture grobnih humaka.

Kultura Belegiš I, nazvana prema nalazištu Belegiš u Srbiji, svojstvena je razdoblju srednjeg brončanog doba u istočnoj Hrvatskoj. Razvila se iz vatinske kulture uz utjecaje drugih kulturnih grupa te razvila karakteristične oblike posuda s dvije ručke (tzv. amforica),  i zdjela ukrašavanim plastičnim izdancima kao i lonaca s visokim cilindričnim vratovima s bradavičastim izbočenjima. Posude su bile ukrašavane urezanim lineranim i pseudovrpčastim (snopovima) ukrasa, koji su ponekad bili ispunjeni inkrustacijom. Pripadnici ove kulturne skupine živjeli su na povišenom položajima uz vodene tokove, a svoje su mrtve spaljivali i polagali u žare.

Grupa Dalj-Bijelo Brdo pojavljuje kod nas uz Dunav, u Baranji i sjeveroistočnoj Slavoniji, a predstavlja najmlađu regionalnu inačicu grupe inkrustrirane keramike koja se javlja na području Transdanubije u zapadnoj Mađarskoj. Na temelju sličnosti, unatoč razlikama pogrebnom ritualu, u literaturi je se izjednačava sa sjevernijom grupom Szeremle u Mađarskoj. Radi se o keramici s urezanim, rovašenim ili žlijebljenim ukrasom, koji se ispunjavao bijelom inkrustacijom. Među motivima prevladavali su geometrijski likovi, a tipični oblici posuda su velike, etažno raščlanjene žare te slično profilirani vrčići. Posebnost grupe Dalj-Bijrlo Brdo je antropomorfna plastika, što je dovodi u vezu s podunavskim kulturama dalje prema istoku. Idol iz Dalja, najreprezentativniji predmet te kulturne grupe, ukrašen je osebujnim urezivanjem uglavnom geometrijskih likova, a prikazuje osobu u raskošno okićenoj haljini.

Osim za izradbu oružja i oruđa, bronca je često rabljena za izradbu nakita: raznolikih ukrasnih igala za zakopčavanje odjeće, narukvica, privjesaka, našivaka i prstenova. Prava riznica srednjebrončanodobnog nakita jest ostava - skupni nalaz, pronađena u selu Lovas 1939. godine, koja se sastoji od pet stotina predmeta. U glinenoj amforici Vatinskog tipa nalazile su se 22 vitice od zlatne žice, a sav preostali sadržaj ostave bio je od bronce: narukvice, prstenje, ukrasne pločice, okov, našivci, privjesci, pincete, bodež, sjekira i grumenje sirove bronce. Izvorno su svi ti predmeti ukopani u zemlju u velikoj glinenoj posudi, koja se nije sačuvala. Slična ali ni približno jednako bogata ostava, pronađena je u 19. stoljeću u Vukovaru, a sadržavala je posudicu, ukrašenu brončanu pločicu te 155 stožastih i kalotastih našivaka. Obje ostave pripisuju se kulturi Belegiš I.

Tijekom srednjeg brončanog doba može se pratiti i sve učestalija pojava oružja od bronce. Uz kratke bodeže, koji se javljaju već tijekom ranog brončanog doba i okviru Vinkovačke kulture, javljaju je bodeži, kratki mačevi s trapezastom pločicom za pričvršćivanje drške (od organskog materijala) kao i bojne sjekire što nam ilustrira opremu ratnika srednjeg brončanog doba.