Materijalna i duhovna kultura

Gradine, brežuljci koji dominiraju u okolišu, osnovni su tip naselja Japoda. Podižu ih na humovima, povišenim, strateški odabranim lokacijama, najčešće na rubovima krških polja - Ličko, Gacko, Krbavsko polje itd.

Oko svakoga gradinskog naselja, kao obrambeni sustav izgrađen je bedem od kamenog suhozida i drva - palisada. Ulaz u naselje bio je na najpristupačnijem mjestu, koje je štićeno masivnim drvenim vratima. Život se odvijao unutar bedema, na prirodnim ili izgrađenim terasama, ili na otvorenom prostoru podno gradina - podgrađu.

Kameni ostatci temelja kuća pokazuju četvrtastu osnovu kuće s jednom do dvije prostorije. Zidovi su bili načinjeni od drva, a krov je bio pokriven drvenim daščicama ili slamom. Podnice su bile od čvrsto nabijene ilovače. Svaka kuća imala je ognjište ograđeno
kamenjem. Oko ognjišta pronađeni su ulomci posuđa za pripremanje i posluživanje hrane - lonci, zdjele, šalice i cjedila.

Piramidalne grijalice su također čest inventar ognjišta kao i okrugli podmetači, na koje se stavljalo posuđe da bi se spriječio izravan dodir s vatrom. Kraj ognjišta pronađene su kosti domaćih i divljih životinja - ovca, koza, svinja i jelen, kojima su se Japodi hranili.

Svako takvo naselje podrazumijeva i širi nizinski prostor potreban za život – poljoprivredno zemljište, pašnjaci, voda, lovno područje te građevinski materijal kao što je drvo, kamen i zemlja. Većina gradinskih naselja vizualno je povezana, odnosno s najviše točke jedne gradine vidi se druga, zajedno s pripadajućim prostorom, što je važno za kontrolu prostora. Rjeđe naseljavaju pećine, a u Pounju grade sojenice.

Japodi njeguju kult umrlih te vjeruju u zagrobni život. Umrle sahranjuju u neposrednoj blizini naselja u ravne nekropole ili pod humke - tumule. Umrle rjeđe spaljuju, a pepeo pohranjuju u keramičke posude - žare. Češće umrle polažu u zemljanu raku, ograđenu lomljenim kamenom ili prirodnim pločastim kamenjem. Katkad umrloga polože na drvenu dasku. Sahranjuju ih u odjeći, često ukrašenoj metalnim dijelovima i nakitom. Na osnovi tih ostataka, možemo djelomično rekonstruirati način odijevanja i ukrašavanja tog prastarog naroda, te proniknuti u neke njihove običaje i vjerovanja.

Različita pokrivala za glavu, primjerice kape i oglavlja vrlo su čest dio japodske ženske nošnje od 9. do 6. stoljeća pr. Kr.

Prvotno su izrađivane od tkanine ili kože na koje su našivana brončana kalotasta puceta na cijeloj površina kape. Poslije su izrađivana oglavlja od brončanog lima ukrašenog iskucanom ornamentikom, ili su pak rađena od spojenih sitnih brončanih karičica. Svako oglavlje je različito, kao da je rađeno po mjeri.

Pojasevi su rađeni na sličan način kao i kape - na kožnu osnovu prišivena su kalotasta dugmeta, ili je pojas načinjen od tanjeg brončanog lima prišivena na kožnu osnovu.

Nanogvice - ukrasi za ženske noge, sastavljene su od većeg broja brončanih kolutova koji prijanjaju jedan uz drugi te čine jedinstven nakit koji je pokrivao nogu od koljena do gležnja. Takav nakit na nogu je mogao staviti samo kovač, a svako nekoliko godina morao ga je skidati i obnavljati.  Po izlizanosti kolutova vidljivo je da je nakit nošen, tj. da nije isključivo pogrebna nošnja. Potpuno isti ukras nošen je i na rukama.

Japodi su voljeli nositi nakit: ukrasi za kosu i sljepoočnicu, prsni ukrasi - pektorali i spone za odjeću - fibule. Spiralnonaočalasta fibula s osmicom u sredini najčešći je oblik spone za odjeću. U 9. i 8. stoljeću pr. Kr. bile su izrazito malih dimenzija, a u daljnjim razvojnim fazama postajale su veće, te su se u 5. stoljeću pr. Kr. pretvorile u pločaste fibule većih dimenzija. Spiralnonaočalasti su i privjesci ovješeni na fibule ili nošeni kao samostalan ukras.

Antropomorfne muške i ženske figurice ukrasi su široko raspostranjene primjene. Izrađene su plošno, te su kao ukras vješane na kompozitne pektorale, ukrašavale su pojaseve, nosile se samostalno ili bile dodatan ukras kapama. Figurice u obliku žena prikazane su geopmetrijski: na glavi je široko pokrivalo, zvonolika haljina protezala se do ispod koljena, a noge su prikazane s po dva plastična zadebljanja ili s dvije kuglice. Ruke su naznačene ili s dva štapića, ili su u obliku stiliziranih ptica, što je zasigurno imalo simboliku. Muške su figure vrlo slične ženskim: odjevene u zvonoliku haljinu, ali one imaju po tri noge, čime se naznačavalo spolovilo. Drugi tip muških figura odjeven je u hlače, izveden također s tri noge.

Pektoralni privjesci izrađeni od pločice, kojoj zadnja strana obično završava sa stiliziranim ptičicama, a donja sa zveckavim privjescima.

Od 6. st. pr. Kr. mijenjaju se oblici pojasa. široku brončanu traku sada mijenja kožna traka, na koju su prikovane četvrtaste brončane pločice kao završetci pojaseva. Pojasna ploča obično je okrugla. Rijedak nalaz su pojasne pločice iz Prozora, na kojima je urezan niz stiliziranih ratnika.

Bula je obično kutijica u koju se stavljaju magične tvari za zaštitu od uroka. Ogrlica sastavljena od 10 bula iz kompolja, ili pektoralni ukras s velikom bulom na kraju iz groba 45 u Kompolju te bule kao dodatni privjesci na ukrsima čest su dodatak japodske nošnje. Privjesci u obliku kokota i kokice, delfina ili četveronožne životinje (konji?) lunulsta oblika vjerajtno imaju zaštitno-magijsku ulogu. Krilata božanstva s uzdignutim rukama također imaju magijsku ulogu. Spone ili fibule za zakopčavanje odjeće dio su svakodnevne odjeće. Od mnoštva oblika 

U geološkom razdoblju tercijara, šume četinjača su zbog velikih tektonskih poremećaja potisnute duboko pod zemlju, a njihova smola se pod tim pritiskom stvrdnula i postala staklasta. To je jantar koji se danas iskopava na obalama Sjevernoga mora i osobito Baltičkoga mora (baltički succinit).

Jantar iz japodskih nalazišta potječe s Baltika, odakle tzv. jantarnim putovima preko cijele Europe pristiže i na obale Jadrana u Aquileu. Trgovinom se prenosi u unutrašnjost na japodski teritorij.

Jantar je omiljen dio ženskih ukrasa na nošnji. Već u brončanom dobu pojavljuju se pojedinačna zrna, da bi tijekom željeznog doba od 7. do 4. stoljeća pr. Kr. postao toliko čest da se po njegovoj uporabi i prepoznaju Japodi.

Jantar se niže u bogate ogrlice, ukrašava se luk fibule, izrađuju privjesci i sl. Relativno je mekan i podatan za obradu, pa su zrna često ukrašena geometrijskim ornamentom ili se od njega izrađuju razne figure: konj, dupin, ovan i slično. Osobito su poznata zrna jantara u obličju ženske glave ili cijele figure, kakvih u Italiji ima veći broj, pa su odatle i prenesene na japodsko tlo.

Čest ukras japodske nošnje su zrna od tamnoplave ili sive staklene paste sa žutim koncentričnim krugovima. Nizali su ih u ogrlice, na lukove fibula ili stavljali na vrhove igala.

Takva su zrna izrađivali u domaćim radionicama na otvorenom ognjištu pri temperaturi 650-700ºC, od smjese u kojoj prevladava kremeni pijesak s velikim dodatkom olovnog oksida.