Nastanak i razvoj

Japodi (Iapodes, Iapudes), prvotno skup plemena koja s vremenom prerastaju u narod, njeguju istovjetnu materijalnu i duhovnu kulturu – način izgradnje utvrđenih naselja, način sahranjivanja i vjerovanja.

Na temelju prožimanja autohtonih kulturnih tradicija i panonskih utjecaja kulture polja sa žarama, kraj kasnog brončanog doba u 10. stoljeću pr. Kr. možemo označiti kao nastanak japodske grupe. Tijekom vremena granice njihova teritorija su se mijenjale. Centralno japodsko područje obuhvaća Liku i Ogulinsko-plaščansku udolinu s dijelom Gorskog kotara i Korduna, ali Japodi su se širili i na područje sjeverozapadne Bosne, uključujući i srednji dio toka rijeke Une - Cazinska i Bihaćka krajina, a povremeno su zauzimali i teritorij Hrvatskog primorja.

Rano i srednje brončano doba na području Like slabo je dokumentirano. Stočarsko-nomadska plemena u stalnoj potrazi za boljom ispašom stoke borave u staništima - pećinama (Pećina u Ličkom Lešću, Golubinjača kod Hrušćice, Jozgina pećina u Trnovcu, Oštra u Podoštri kod Gospića, Gazdina pećina na Medveđaku u Nacionalnom parku Plitvička jezera), u kojima su nađeni brojni ostaci materijalne kulture - razbijeno keramičko posuđe, koštano oruđe i slično. O postojanju ognjišta unutar pećine svjedoči izgorjela zemlja pomiješana s mnogo pepela i gara, oko koje su razbacane životinjske kosti.

Pokojnike sahranjuju u porodičnim ili pojedinačnim kamenim humcima - tumulima, ili u pećinama. U Ličkom Osiku nađeno je osam tumula. U jednom od njih pronađena je bojna sjekira tipa Křtĕnov, kakve nalazimo u panonskoj i zapadnokarpatskoj regiji. Brončani mač tipa Sauerbrunn nalaz je iz razorenog tumula, smještenog u zapadnom predgrađu Gospića. Veliki broj takvih mačeva potječe iz istočnoalpskog prostora.

Srednje i kasno brončano doba dokumentirano je nalazima velike nekropole u pećini Bezdanjači kod Vrhovina.

Više od 200 m dugačak krak ove pećine – jame, služio je za sahranu umrlih stanovnika obližnjeg naselja. Umrli nisu pokopani već su polagani uz rubove stijena, odjeveni, poneki s nakitom ili oruđem.

Uz glavu umrloga polagane su keramičke posude s hranom. Između grobova nalaze se manja vatrišta, nad kojima su obavljani razni obredi.

U drugoj dvorani iste pećine pronađeni su ostaci drvene konstrukcije, zaglađeni kamen prekriven suhom travom, veće vatrište s naslagom pepela i nagorjelim drvom, te mnoštvo ulomaka keramičkih posuda i životinjskih kostiju zeca, srne, koze i goveda. To mjesto služilo je za razne obrede i pripremu hrane za duše umrlih, te i za kultove suplemenika. Sudeći prema izlizanosti kamena, čini se da je to mjesto bilo često posjećivano.

Kasno brončano doba dokumentirano je povremenim stočarskim staništima na nalazištima u Jankuša-špilji kod Gospića, Šarića-pećini u Studencima, Petrićevoj u Donjem Kosinju, Pećini u Ličkom Lešću. U to vrijeme počinje i trajnije naseljavanje gradina, koje se kasnije razvijaju u prava utvrđena japodska naselja na nalazištima Veliki Vital kod Prozora, Masnikosina gradina u Pećanima, Mala Karaula u Širokoj Kuli itd. Stočarsko nomadski način života polako prestaje, a zamjenjuje ga sjedilački, vezan uz lov, ribolov, poljoprivredu i zanatstvo.

Na svim lokalitetima uočljivo je tradicionalno nasljeđe u materijalnoj kulturi, slično nasljeđu sjeverozapadnobalkanskog prostora, dobrano prožeto s novopridošlim, panonskim utjecajima kulture polja sa žarama. Pokojnici se sahranjuju u ispruženom položaju u Kompolju i Donjem Kosinju ili se spaljuju tako da im se pepeo stavlja u urne u Kompolju, Gospić – Lipe itd., karakterističnim pokopom kulture polja sa žarama. Nalazimo i ostave koje sadrže predmete od bronce koje vlasnici u slučaju kakve opasnosti zakopavaju u zemlju ili ih daruju božanstvima ili pak zavjetuju.

Sačuvano je malo ostava. Uglavnom su nađeni pojedini primjerci nekih već uništenih većih ostava (Doljani, Plitvice). Osobito je bogata zavjetna ostava iz Gajine pećine kod Drežnika, koja sadrži predmete karakteristične za kulturu polja sa žarama, ali i one karakteristične za kulture sjeverozapadnog Balkana.

Početkom željeznog doba Japodska kultura potpuno je oblikovana, a svojom se osebujnošću razlikuje od kultura susjednih plemena.

Starije željezno doba (8. – 4. st. pr. Kr.) period je velikog napretka materijalne i duhovne kulture pretpovijesnih Japoda. U naseljima su razvijeni obrtnički centri s ljevaonicama bronce od koje izrađuju oružje, oruđe, nakit i dijelove nošnje. Željezo nije u velikoj upotrebi, te se rjeđe obrađuje. Srebro i zlato su vrlo rijetki nalazi.

Razvija se trgovina sa susjednim i udaljenim regijama, uvoze se sirovine, poluproizvodi i proizvodi. Prema sačuvanim dijelovima odjeće, proistječe da su Japodi trgovali s mediteranskim zemljama, kao i sa svojim sjeveroistočnim susjedima.

Poluproizvode dorađuju, a sirovinu oblikuju prema vlastitom ukusu. Razvijaju vlastiti stil prema kojem su prepoznatljivi, pa se po tome dobrano razlikuju od svojih susjeda. Oblikuju kape, oglavlja, fibule za kopčanje odjeće, pojaseve, nanogvice. Veliki su poklonici jantarnih izrađevina, a materijal uvoze jantarnim putem čak s Baltika. Sami proizvode staklenu pastu te oblikuju razne ukrasne predmete, osebujne za japodsku kulturu.

Mlađe željezno doba (3. – 1. st. pr. Kr.) nije obilježeno bitnim promjenama u životu Japoda. Povijesni izvori kazuju da su vođeni ratovi protiv Rimljana, koji su pokušavali osvojiti japodski teritorij. Nakon gotovo dvije stotine godina, koliko su trajali sukobi, presudnu ulogu u njihovu životu odigrali su rimski pohodi na Ilirik potkraj 1. stoljeća pr. Kr. Godine 35. prije Krista, pod vodstvom Oktavijana (kasnije car Oktavijan August), Rimljani zauzimaju cijeli japodski teritorij. Japodi pod rimskom upravom žive i nadalje u svojim naseljima, ali japodska kultura postaje ipak samo dio velike rimske provincijalne kulture, s kojom nestaje pretpovijesno doba. 

Kako su pokorena sva plemena između Jadrana, Drine i Save, Rimljani definiraju provinciju Ilirik. Ilirik je zemljopisno-administrativni pojam s nedefiniranim kulturno-etničkim zajednicama, pa je u novijoj povijesti često dolazilo do zabune da se Japodi, kao i Liburni i Histri, imenuju jednim od ilirskih naroda. Sačuvana arheološka baština dokazuje da Japodi nisu Ilirski narod, ali pripadaju zemljopisno administrativnom pojmu Ilirik.