Starije željezno doba

Starije željezno doba ili hallsttatt obilježeno je razvojem rudarstva i sve češćom primjenom željeza, a sukladno tomu nastaju i posve novi, do sada nekorišteni oblici materijalne kulture, posebice vidljivi u oblikovanju i ukrašavanju keramike te u izradbi predmeta od željeza i bronce. Trajalo je od 8. do 4. stoljeća pr. Kr.

Zbog povećane proizvodnje metala i kontrole trgovine sve je naglašenije društveno raslojavanje s osobitom istaknutom ulogom ratnika i trgovaca. Od samih početaka starijeg željeznog doba, koji sežu u 8. stoljeće pr. Kr., pa sve do dolaska Kelta krajem 4. stoljeća pr. Kr., sjeverna Hrvatska bila je sjecište raznolikih kulturnih utjecaja, koji su stizali iz susjednog jugoistočnoalpskog i balkanskog, ali i udaljenog kavkasko-pontskog i donjopodunavskog prostora te iz dvaju visoko razvijenih kulturnih mediteranskih centara - Grčke i Italije. Zbivanja u tom razdoblju u velikoj su mjeri bila uvjetovana zemljopisnim položajem tog dijela Hrvatske, ali i spremnošću prihvaćanja novina od pojedinih zajednica. U kontinentalnoj Hrvatskoj, za sada, može se definirati pet kulturnih grupa: Grupa Dalj, Martijanec-Kaptol, Budinjak, Kolapijani i Japodi.

Grupa Dalj obuhvaćala je područje istočne Slavonije, Baranje te zapadne dijelove Srijema i Bačke i na ovom prostoru živi od 11. do 7. stoljeća pr. Kr.

Tijekom čitava trajanja ta grupa zadržala je ritual žarnog pokopa u ravne nekropole te tradicionalnu materijalnu kulturu, posebice vidljivu u keramičkoj proizvodnji, poznatoj uglavnom iz grobova. Keramika se odlikuje kvalitetom i visokom estetskom razinom, kao što su to npr. askosi s pripadajućim šalicama iz groba u Dalju.

Osim Daljskih, u materijalnoj su kulturi bili prisutni i predmeti iz drugih sredina: keramika ukrašena Basarabi stilom, nazvana prema lokalitetu Basarabi u Rumunjskoj, konjska i ratnička oprema tzv. tračko-kimerijskih obilježja, nađena u Šarengradu, Dalju i u vukovarskoj Lijevoj bari, nakit iz jugoistočnoalpskog i balkanskog prostora, s kojeg je pristizala različita roba, ali i stanovništvo, što je arheološki osvjedočeno skeletnim ritualom sahranjivanja.

Potkraj trajanja starijeg željeznog doba, u okvirima tzv. Srijemske grupe, uz autohtone elemente nošnje, kao što su astragalni pojasi, sve se više uočavaju i novi oblici keltskog, ranolatenskog stila pristigli iz sjevernih i zapadnih dijelova Karpatske kotline, prvenstveno dijelovi ženske nošnje: fibule, narukvice itd.

Grupa Martijanec - Kaptol obuhvaćala je područje zapadne Slavonije, Podravinu i Međimurje. Začeci joj sežu u 8. stoljeće pr. Kr., a razvoj joj se na većini lokaliteta može pratiti do kraja 7. stoljeća pr. Kr. Od kulture polja sa žarama, uz pojedine oblike, tehnike i motive ukrašavanja, naslijedila je i ritual žarnog pokopa, ali u grobovima pod humcima od nasute zemlje - tumulima.

Promjer tumula danas je najčešće od 15 do 50 metara, a visina im je od 2 do 3 metra. Uz središnji, sadržavali su još po jedan ili dva, a najviše pet (tumul IV u Kaptolu) žarnih grobova. Središnji im je grob bio smješten u grobnu konstrukciju građenu iz pravokutnih plača od kamena pješčenjaka. Ponekad je takva konstrukcija bila prekrivena plaštom od lomljenog kamena, a potom zasipana zemljom. Ti su grobovi, posebice središnji, često bili bogato opremljeni raznovrsnim predmetima: oružjem, konjskom i konjaničkom opremom, nakitom, posuđem za jelo i piće, odnosno svim onim dobrima koji je pokojnik za života koristio i koji su ga statusno obilježavali. Najveći od njih jest tumul Gomila kod sela Jalžabet, s današnjim promjerom od 75 metara i visinom od 8 metara. On uz obližnji martijanečki tumul, tzv. Gamulu, pripada najvećim grobnim humcima srednje Europe.

Bogata oprema ratničkih grobova iz Kaptola odaje socijalnu strukturu, s vladajućim slojem knezova - ratnika. Njihova oprema i prestižna dobra dobavljani su iz različitih centara: kacige, knemide, prsna ploča, koplja, bojne sjekire, grčkog, italskog ili jugoistočnoalpskog su podrijetla, a luksuzna oprema za konje tračko-kimerijskog je stila. I keramika, koja je domaće izradbe, crnih grafitiranih stijenki, ukrašavana žlijebljenjem, žigosanjem ili plastično oblikovanim naljepcima, najčešće glavama bovida pronađenih u Kaptolu ili sa sjajnim crvenim površinama s ornamentikom izvedenom crnom bojom pronađenih u Goričanu, a katkad s naljepcima od kositra u obliku meandra pronađenih u Martijancu, dobrim je dijelom stilske odlike preuzela od kultura s kojima je bila u kontaktu.

Osim grobalja s tumulima poznata su i naselja. Primjerice, naselje u Sv. Petru Ludbreškom bilo je podignuto na uzvisini skoro pravilna kružna oblika, koju u narodu po srednjovjekovnom groblju nazivlju Staro groblje.

Istraživanjima su otkriveni tragovi drvenih nadzemnih kuća, kojima su zidovi i s unutarnje i s vanjske strane bili premazani glinom. Oko ognjišta je pronađena znatna količina keramičkih ulomaka posuda za čuvanje, pripremanje i posluživanje hrane, dijelova kamenih ručnih žrvnjeva za mljevenje žitarica te mnoštvo životinjskih kostiju, najčešće svinja i goveda, kojima su se hranili. Proučavanje kvalitete života stanovnika tog naselja moguće je na temelju sadržaja tridesetak jama za otpatke, koje su bile ukopane u kućama ili u njihovoj blizini. U njih su se odbacivale nepotrebne stvari: slomljeno glineno posuđe te različite koštane alatke, brusovi, glačala za keramiku i sl. Neke od jama imale su nedvojbeno kultni karakter. U njima je pronađen specifičan keramički inventar, poput prenosive peći, potpornja za ražanj, donjaka žrvnja i znatne količine keramike. Uz standardnu zemljoradničko-stočarsku naselje je imalo i vlastitu metaluršku djelatnost, na što upućuju tragovi peći za taljenje rude i bogat inventar ljevačke radionice: cijev za kovački mijeh te mnogobrojni kalupi od kamena pješčenjaka i gline za lijevanje oružja, oruđa te ukrasnih predmeta.

Grupa Budinjak napučivala je područje Žumberka od 9. do 6. stoljeća pr. Kr. Kulturnim odrednicama srodna je grupama jugoistočnoalpskog, posebice dolenjskog i belokranjskog prostora.

Materijalnom kulturom izdvajaju se područja oko rijeke Kupe, koja antički pisci pripisuju Kolapijanima, te područja Like s ogulinsko-plaščanskom udolinom i dijelom Gorskog kotara i Korduna, na kojima se razvila japodska kultura.